| Abstract | Tema ovoga rada je Josip Keresturi (1739 - 1794) – njegovo javno djelovanje i politička misao u kontekstu društvenih, političkih, idejnih i gospodarskih kretanja tijekom druge polovice 18. st. u Habsburškoj Monarhiji. Keresturi je na latinskom jeziku napisao, uredio i objavio brojna djela, koja dosadašnja historiografija nije proučavala. Stoga je cilj ovoga rada pokazati da je njegov tiskani opus izuzeto vrijedan povijesni izvor za proučavanje povijesti društva, mentaliteta, uprave, trgovine i drugih područja o kojima je pisao. Keresturijevu političku misao ne bi bilo moguće razumjeti bez uvida u njegovo obrazovanje koje je ishodište njegovih spisateljskih i stručnih vještina. Prije analize djela bilo je, također, nužno istražiti narav službi koje je vršio i njegovu društvenu umreženost koju je izgrađivao svojim javnim angažmanom. To je postignuto istraživanjem izvorne arhivske građe u prvom redu osobne korespondencije i drugih dokumenata koje je u okviru svojih javnih službi pisao. Kao službenik pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču našao se u središtu političkih zbivanja te je bio svjedokom antagonizama plemstva zemalja krune sv. Stjepana, odnosno njihova staleškog mentaliteta i modernih prosvjetiteljskih ideja etabliranih u reformskoj politici vladara Marije Terezije i Josipa II. Njegov pristanak uz reformsku politiku bečkog Dvora bio je poticaj pokretanja i uređivanja latinskih novina Ephemerides Vindobonenses, koje su bile namijenjene plemstvu zemalja krune sv. Stjepana, a u kojima je promovirao moderne političke, gospodarske i druge ideje. Nakon deset godina prihvatio se objavljivanja i tumačenja zakonskih odredbi cara Josipa II., također za isto područje, što je rezultiralo nastankom dvaju obimnih zbirki. Kruna Keresturijevog stvaralaštva, kojim je podupirao reformsku ugarsku politiku Josipa II., bila je povijesno-pravna rasprava o insurekciji u kojoj je pokazao iznimno poznavanje ugarskog staleškog sustava kroz povijest i svijest da je taj sustav uprave autarkičan i anakron u kontekstu općeg društvenog razvoja. Smrt Josipa II. označila je prekretnicu u Keresturijevu pisanju jer ga je ugarsko staleško društvo percipiralo kao jozefinistu i svoga protivnika. No, nastupilo je literarno najplodnije razdoblje tijekom kojega je napisao tri novolatinska romana u kojima se pokazao izvrsnim književnikom i analitičarem aktualnih zbivanja 1790/91. g. te se ta djela otkrivaju kao vrijedan izvor za povijest mentaliteta društvenih skupina o kojima je pisao. U njima se Keresturi, također, predstavio kao prosvjetiteljski mislilac koji je državnu zajednicu vidio kao okvir za postizanje općeg dobra ukupnog stanovništva. |
| Abstract (english) | The subject matter of this thesis is Joseph Keresturi (1739 - 1794) – his public actions and political thought in the context of social, political, intellectual, economic and other hallmarks of the time and space in which he acted. Considering that Keresturi is, as a historical figure, almost unheard of in Croatian historiography, the introduction explains the reasons why it was historiographically necessary to undertake this research. While doing so, it emphasizes the fact that Keresturi was a prolific author, who authored, edited and published numerous works in Latin, until now unstudied by contemporary historiography. The diversity of genres and subject matters of his writings, whose titles alone make obvious their usefulness as a testament to the era in which they were written, is presented in a brief overview and insight into his opus, which will be the central object of this study. It is also emphasized that a thorough reading of this opus was a prerequisite for further research. After this, the remaining available archival documents are listed, first and foremost Keresturi's correspondence and other official documents produced by him. After gaining an insight into Keresturi's writings, it became obvious that his thought and production cannot be understood without gaining an insight into the wider social context. The first part of the second chapter presents an outline of social and political tendencies within the Habsburg Monarchy. The second half of the 18th century was marked by intensive and structured reforms at all levels of public life within the Monarchy. The Austrian part of the country embraced these attempts at modernization, which manifested themselves through integration and stronger institutional influence on administrative, legislative, political, social, economic, tax and other policies. The incentive was coming from the Vienna Court itself, because Maria Theresa and Joseph II had, under the influence of their advisers, embraced the contemporary European ideas of the Elightenment and saw the country as a unified political space within which economic growth and improvement of the quality of life on all levels and of all social groups should be realized. The precondition and the only way in which that could be achieved was to abandon antiqued and inefficient administrative models. The eastern part of the Monarchy, i. e. the lands of the Crown of St. Stephen, adamantly resisted those reforms due to the exclusiveness of its estates, manifested in the counties and the parliament, which aimed to preserve their privileges. |
