| Abstract | Tijekom ranog srednjeg vijeka Hrvati se po prvi puta susreću s kršćanstvom i postupno ga
prihvaćaju. Poznato je da su kršćanstvo prvo prihvatili Hrvati Istre, sjeverne i srednje Dalmacije
te Primorja, a nešto kasnije, iako teže, ga prihvaća narod koji je živio uz Neretvu te u predjelima
Bosne kao i području Save i Drave. Na tome području i dalje su bili prisutni drevni poganski
običaji. Nakon pokrštavanja, Hrvatima je trebalo mnogo vremena da kršćanski nauk prodre u život
ne samo pojedinca već i čitavog naroda, ali nakon što je ušao, srednjovjekovni čovjek je postao
vrlo religiozan te odan poruci koju daje kršćanstvo. Tako su Hrvati prihvatili novi kršćanski odgoj
i novi pogled na svijet.
No, dolaskom kršćanstva došlo je i do pojave praznovjerja čime su pogođeni čovjekov razum,
volja i osjećaji. Tijekom povijesti kršćanstva Crkva se borila s mnogim oblicima praznovjerja, ali
bez uspjeha. Neki od kršćana su za ozdravljenje gutali svete sličice, neki su nosili sa sobom
blagoslovljenu vodu, a neki su čak uzimali potajice hostiju iz crkve za ozdravljenje stoke.
Biskup Augustin Kažotić u svojoj teološkoj raspravi, u kojoj se pokazuje kao vrstan
propovjednik i govornik ističe kako je vjera kršćanskog naroda isprepletena praznovjerjem, a za
to krivi neupućenost i neznanje. U svojim teološkim raspravama poznatijima kao dicta nam donosi
svoj pogled na praznovjerje, a sam cilj ovoga rada je dati analizu njegovog djela. Rad će analizirati
sam sadržaj, u kojemu se ističu problemi kao što su: gatanje, zazivanje demona, svetogrđe i
krivovjerje, kontekst te jezičnu analizu. |
