| Abstract | Kada govorimo o fiksacijama i kompleksima neizbježno je dotaknuti se teme psihoanalize, utemeljene od strane neurologa i psihoanalitičara Sigmunda Freuda. Psihoanaliza je skup teorija koje se bave proučavanjem osobe, njenog razvitka i formiranja ličnosti, unutar koje može doći do frustracija i nezadovoljstva. Termin fiksacije označava postojanost neprirodno jakog interesa ili vezanosti za neki objekt ili osobu. Ponašanje izazvano fiksacijom često je besmisleno, na prvi pogled neshvatljivo, također postojano i ponavljajuće, te može dovesti do opsesivnih poriva i razmišljanja. Kompleks je struktura unutar čovjekove podsvijesti, grupacija emocija, sjećanja, želja i percepcija, kao odgovor na prijetnju stabilnosti sebe. Kompleksima se intenzivno bavio Carl Gustav Jung, te ih veže za arhetipove i kolektivnu podsvijest. I fiksacije i kompleksi nalaze se u podsvjesnom umu te utječu na život i ponašanje osobe, te filozofija na njih gleda kroz sferu uvjerenja, snova i iracionalnog ponašanja. Jacques Lacan u svojoj psihoanalitičkoj teoriji opisuje tri registra: imaginarno, simboličko i realno. Ti registri su međusobno povezani i nerazdvojivi, te tvore realm stvarnosti. Prikazuje kako se ego razvija kroz fazu zrcala. Nasuprot Freuda, na Edipov kompleks gleda kao jedan sociokulturni, odnosno lingvistički, a ne biološki proces. Richard Rorty se okrenuo američkom pragmatizmu, te se čini kako odbacuje temeljne vrijednosti i mogućnost da se na filozofijskim temeljima može bazirati pogled na objektivnu istinu i znanje uopće. Ne zanima ga na čemu je uvjerenje utemeljeno, već predlaže da se fokus prebaci na pronalaženje praktičnih i korisnih rješenja za boljitak vlastitog života, i bolje budućnosti za svoje potomke. |
