| Abstract | Rajmund Kupareo se rodio 1914. godine u malom mjestu Vrboska na otoku Hvaru, a umro je 1996. godine, u svojoj osamdeset i drugoj godini, u Zagrebu. U svome se životu istaknuo kao „Božji namještenik“ (dominikanac – „bijeli fratar“), književnik, filozof – estetičar, kritičar, profesor, znanstvenik i dr.
U ovom je radu izložen detaljan prikaz književnosti Rajmunda Kuparea na hrvatskom jeziku te uklopljenost njegove književnosti u hrvatsku književnu tradiciju. Autor ovog rada ističe nekoliko važnih odrednica koje su utjecale na Kupareovu književnost. Prvo je to samostanski život koji mu je pružao tišinu, mir i koncentraciju za meditaciju, razmišljanje i pisanje, drugo, rad je u iseljeništvu u Kupareu izazivao osjećaj kojega dožive samo oni koji otputuju i pate za domovinom te treće, ostala brojna putovanja koja su u njemu izazivala sjećanja na njegovu kulturu (mikro – makro kulturu) i kulture nasuprot njegove, kulture ostatka svijeta.
U ovom se radu upoznajemo sa životnim „putem“/„pozivom“ Rajmunda Kuparea, njegovom emigracijom u Čile, književnim djelima na hrvatskom jeziku te ih uključujemo u jednu veliku „diplomsku“ zbirku emocija izazvanih (ne)moralnošću, poukama, humorom, ali i sadržajnim bogatstvom. |
