| Abstract | Granica Hrvatske i Srbije može se pratiti kroz tri različita područja: granica
Baranje i Vojvodine, Slavonije i Vojvodine te granica u Srijemu. Na tri dijela se granica
podijelila pri razgraničenju 1945. godine, tj. postojala su tri sporna područja (Baranja,
Bačka i Srijem) koja su bila predmet rada Komisije za razgraničenje. Etnička struktura
stanovništva bila je odlučujući čimbenik za granicu u Srijemu, dok su se u Baranji proveli
etnički, gospodarski, prometni i kulturni principi razgraničenja. Što se tiče Bačke, etnički
kriterij, kao u Srijemu i Baranji, nije poštovan zbog određenih viših interesa. Ispostavilo
se da je razlog ostanka Bačke u Vojvodini bio ekonomske i prometne prirode pošto taj dio
države teži južnom dijelu, Beogradu i Novom Sadu. Gledajući povijesni razvoj hrvatskih
granica od 1918. godine kao prekretnice, hrvatski teritorij se mijenjao, odnosno
smanjivao. Ulaskom u Kraljevinu SHS, hrvatski istočni teritorij bio je sve do Zemuna.
Kako je državni vrh svakih nekoliko godina radio nove upravne podjele, tako se od
hrvatskog teritorija otkidao dio po dio. Dolaskom Narodne fronte na vlast, očekivao se
povratak oduzetih teritorija, no rješavanjem granice 1945. Hrvatska je izgubila velik dio
Srijema, ostavši na manjem zapadnom dijelu. Što se tiče Baranje, ona se 1945. prvi put
našla u sklopu Hrvatske zbog ekonomske i prometne gravitacije Osijeku. Imajući u vidu
odluke koje je donijela Komisija, treba reći da njezin rad nije nigdje zabilježen, što govori
ili o neozbiljnosti Komisije ili o tome da nije bilo bitno išta zabilježiti kada je o svemu
odlučivao Politbiro CK KPJ. Poznajući rad KPJ u cjelokupno ratno vrijeme, a i u
poslijeratnom razdoblju, o svim važnim odlukama je odlučivao vrlo uzak krug ljudi, a
partijski konspirativni rad prenosio se na sve pore njegova djelovanja i utjecaja. Stoga niti
ne treba čuditi Komisijino nedokumentiranje svoga rada s razgraničenjem zbog
suprotnosti u proklamiranoj politici bratstva i jedinstva i stanja koje je Komisija zatekla na terenu. |
