| Sažetak | Nakon raskola sa Sovjetskim savezom 1948. godine, Jugoslavija je intenzivno pokušavala pronaći svoje mjesto u snažno bipolarnom međunarodnom sustavu. Suočen s potencijalnom diplomatskom izolacijom, jugoslavenski politički vrh ubrzo je pronašao pragmatično rješenje. Krajem 1950-ih započeo je provoditi vanjsku politiku nesvrstavanja, koja nije bila značajna samo radi pružanja legitimiteta ambicioznom međunarodnom položaju Jugoslavije, već je bila i od vitalne važnosti za sigurnost i opstanak same države. Politika nesvrstavanja zahtijevala je snažnu i široku podršku, koja je prvenstveno dolazila od novooslobođenih afro-azijskih zemlja, budući da službeno nisu bile priklonjene ni jednom od dvaju ideoloških polova. Odlučna u ostvarenju cilja, Jugoslavija je prije svega morala stvoriti pozitivan i atraktivan imidž među nesvrstanim zemljama. Jedan od najvažnijih partnera Jugoslavije u prvoj polovici 1960-ih bio je Alžir, s kojim je održavala intenzivne odnose tijekom predsjednikovanja Ahmeda Ben Belle. Ovaj je primjer posebice prikladan za proučavanje s obzirom na to da su temelji bilateralnih odnosa postavljeni čak i prije nego što je Alžir postao suverena država. Ova studija slučaja odnosa između Jugoslavije i Alžira početkom 1960-ih pruža novi uvid u jugoslavensko pozicioniranje u Trećem svijetu kroz prizmu meke moći. Premda uglavnom vezana uz proučavanje suvremenih međunarodnih odnosa, ovaj povijesni slučaj analiziran je preko teorije „meke moći“ koju je razvio John Nye, pod hipotezom da ona objašnjava tada rastući utjecaj Jugoslavije u Trećem svijetu, a s obzirom na to da država nije posjedovala tradicionalne izvore moći. Cilj je rada analizirati različite aspekte jugoslavenske politike prema Alžiru i ustvrditi je li Jugoslavija putem bilateralnih odnosa izgrađivala svoju meku moć. Osim toga, američki politolog Alvin Z. Rubinstein prepoznao je sličan jugoslavenski pristup prema Trećem svijetu, opisujući ga kao „izgradnju utjecaja“. Prvi dio rada raspravlja o tome kako je Jugoslavija postigla vrijedne političke dobitke tijekom Alžirskog rata neovisnosti pružanjem diplomatske, vojne i humanitarne potpore Fronti nacionalnog oslobođenja, koja je kasnije postala vodeća politička stranka Alžira. U drugom dijelu, razmatra se intenzitet bilateralnih aktivnosti i jugoslavenske politike prema Alžiru koju su karakterizirali napori u pružanju širokog spektra pomoći u izgradnji države. Točnije, prenošenju iskustava samoupravnog socijalizma, trgovinskom razmjenom stimuliranom povoljnim kreditima, slanjem stručnjaka u okviru tehničke pomoći, nastavkom humanitarne pomoći te obrazovanjem budućeg alžirskog stručnog kadra. U iznošenju povijesnog narativa, ii uz sekundarnu literaturu razmatrani su primarni izvori kao što su diplomatska korespondencija, službena državna i diplomatska izvješća te relevantni novinski članci toga doba. Premda se može pronaći nekoliko objašnjenja za jugoslavensku politiku prema Alžiru, poput širenja samoupravnog socijalizma, otvaranja novog tržišta i izvoza sirovina, ali i suparništva s Kinom u Trećem svijetu, ovaj rad tvrdi da je njezin glavni cilj bio izgraditi meku moć, koja bi Jugoslavija omogućila utjecaj radi alžirskog priklanjanja politici nesvrstavanja. U širem, globalnom kontekstu, kako bi se stekla poštovanje i ugled, Jugoslavija je vodila strategiju izgradnje meke moći usmjerenu kroz razvoj bilateralnih odnosa, što je trebalo rezultirati skupinom zemalja koje podupiru, slijede i imitiraju njezinu politiku nesvrstavanja. U konačnici, rad ostavlja otvoreno pitanje dosega, efikasnosti i uspjeha jugoslavenske meke moći u Trećem svijetu za daljnja i detaljnija istraživanja. |
| Sažetak (engleski) | After the split with the Soviet Union in 1948, Yugoslavia was intensively trying to find its place in the strongly bipolar international system. Facing a potential diplomatic isolation, Yugoslav political elites soon found a pragmatic solution. By the end of 1950’s, they started pursuing a foreign policy of non-alignment, which was not only significant for providing legitimacy to Yugoslavia’s ambitious position in the international system, but was of a vital importance for the security and survival of the state itself. The non-alignment policy demanded a strong and wide-range support, primarily coming from newly independent countries, since they were not officially sided with any of the two ideological poles. Determined to fulfil this goal, Yugoslavia foremost had to create a positive and attractive image among the non-aligned countries. One of the most important partners of Yugoslavia in the first half of the 1960’s was Algeria, with which it was conducting intense affairs during the presidency of Ahmed Ben Bella. This example is especially engaging for research since the foundations of bilateral relations were set even before Algeria became a sovereign country. The case study of Yugoslavia–Algeria relations in the early 1960’s brings a new perspective on Yugoslav positioning in the Third World through the prism of soft power. Although mostly related to the study of International relations, this historical case is approached drawing from John Nye’s theory of soft power under the hypothesis that it provides an explanation for Yugoslavia’s growing influence in the Third World, considering that the country lacked traditional sources of power. The aim of the thesis is to analyse various aspects of Yugoslav policy towards Algeria and to establish whether Yugoslavia was building its soft power through these bilateral relations. Besides, political scientist Alvin Z. Rubinstein recognized a similar Yugoslav approach towards the Third World, describing it as influencebuilding. First part of the thesis discusses how Yugoslavia had made valuable political assets during the Algerian War of Independence by providing diplomatic, military and humanitarian support to the National Liberation Front, that was about to become country’s leading political party. In the second part, the intensity of bilateral diplomatic activities and the Yugoslav policy iv towards Algeria, characterised by efforts in providing wide-range assistance in state-building, are examined. More precisely, these were the transfer of experiences in self-management socialism, trade-exchange stimulated by favourable loans, technical assistance, humanitarian aid and education of future Algerian specialists. In providing a historical narrative, alongside secondary literature, there were considered primary sources such as diplomatic correspondence, official state reports and relevant newspaper articles of the time. Although several explanations can be found for the policy towards Algeria, as the spread of Yugoslav self-management socialism, new market and industrial expansion as well as the rivalry against China in the Third World, this thesis argues that its principal objective was to build Yugoslavia’s soft power, subsequently influencing Algeria for supporting the policy of non-alignment. To put it in a global context, in order to gain respect and admiration, Yugoslavia was conducting a soft power strategy that focused on developing bilateral relations, which would eventually result in a group of countries supporting, following and imitating its nonalignment policy. Additionally, the question of scopes, efficiency and success of Yugoslav soft power in the Third World remains open for further and more detailed research. |
