| Sažetak | Hrvatska povjesničarka Mirjana Gross (1922. – 2012.) zapisala je da u povijesnoj znanosti „...više nije dosta opisivati i pričati nego treba i objašnjavati, a to znači spoznati pojedinačne i neponovljive događaje na temelju dubljih determinanta.“1 Naravno, da bi se povijesno razdoblje, ličnost ili događaj moglo istražiti i protumačiti, potrebno je snalaziti se među raznovrsnom povijesnom građom. Povijesni izvori nastali su u specifičnom trenutku i pod zadanim okolnostima povijesnih događanja. Tako je europsku kulturu i društvo 18. stoljeća obilježilo širenje (prosvjetiteljske) putopisne književnosti koja obiluje znanstvenim spoznajama i književnim obilježjima preko kojih je stvoren okvir za proučavanje kulturnih datosti europskih i svjetskih naroda.2 U ovom će se radu preko ranonovovjekovne putopisne građe analizirati obilježja životne svakodnevice ljudi u hrvatskim zemljama u 18. stoljeću. Izuzevši Zapadnu Europu, gdje se tijekom 18. stoljeća širio utjecaj prosvjetiteljstva, mijenjalo društvo te provodile političke i ekonomske reforme, prostor Hrvatske bio je tek oslobođen od utjecaja Osmanskoga Carstva. Valja istaknuti da je bitan čimbenik stabilnosti i razvoja zemalja u ranom novom vijeku bio mir. Stabilnost je postignuta mirovnim sporazumom članica Svete lige i Osmanskoga Carstva, a potpisan je 1699. godine u Srijemskim Karlovcima. Nakon oslobođenja i gospodarskoga uzleta, prostor hrvatskih zemalja je prema navodima Zrinke Novak postao „zanimljiv“ i „često posjećen“ od strane europskih putnika (učenjaka, istraživača, putopisaca). 3 Neki od njih putovali su kako bi proučili geološke karakteristike reljefa ili popisali vrste biljaka i životinja, dok se kod drugoga dijela istraživača pojavio interes za upoznavanjem narodnih 1 GROSS, Društveni razvoj u Hrvatskoj. (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), 7. 2 U 18. stoljeću putopisci su na putovanjima po Europi promatrali, uspoređivali govorne i običajne različitosti, odjeću i obuću, životne prostore, ljudske odnošaje i životni krajolik. Promatranjem i zapisivanjem viđenoga zapravo su pripomogli sačuvati mnoge povijesne trenutke od zaborava. BERTOŠA, GIUDICI, „Europski putnici u Istri od XV. do XIX. stoljeća“, 30.; ZLODI, „Putopis Aleksandra Sapiehe u kontekstu epohe prosvjetiteljstva“, 185. 3 BUDAK, Hrvatska povijest u ranome novom vijeku: Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, 11-12, 36-37.,; NOVAK, „Zapadna Europa“, 473, 478-479.; ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 206- 207. 5 kultura i života seljačkoga puka; a upravo je to bio razlog nastanka nove „kompozicije putopisa“, što je potaknulo pisanje ovoga rada.4 U radu su ukratko predstavljene reformske inicijative habsburškoga Dvora (vladara prosvijećenoga apsolutizma) kao i političke odluka mletačke uprave koje su mijenjale gospodarske odnose i ekonomske prilike, pa i cjelokupni društveni pejsaž hrvatskih zemalja u 18. stoljeću. Nakon toga slijedi poglavlje u kojem će se utvrditi podaci iz životopisa Balthazara Hacqueta te njegov znanstveni i književni doprinos u shvaćanju hrvatske povijesti kasnoga 18. stoljeća. U središnjem dijelu rada obradit će se presjek značajki putopisa5 Balthazara Hacqueta, zbog ukazivanja na potencijal korištenja istoga kao izvora povijesnih prilika i događanja u Hrvatskoj. Putopis predstavlja par excellence izvor za detaljniju povijesnu analizu, kao i interdisciplinarne studije o materijalnoj i duhovnoj svakodnevici ljudi u ranom novom vijeku. Cilj ovoga rada je analizirati prikaz hrvatskoga čovjeka (u širem smislu seljačko pučanstvo) i pritom istražiti vrijednosne prosudbe, odnosno kritike o društvenoj i kulturnoj datosti životne svakodnevice. Preko piščevih zapisa razmotrit će se i pokušati primjerom predočiti mogućnost postojanja perspektive „Drugoga“ ili „Drugosti“.6 Na taj će se način iz suvremene perspektive (gledišta) ukazati na stvaranje dugotrajnih povijesnih stereotipa prema etničkim skupinama. Točnije, prema svemu što je nepoznato, neovisno jesu li to određeni narodi, ili tek pojedini segmenti kulture ili života. 4 ZLODI, „Putopis Aleksandra Sapiehe u kontekstu epohe prosvjetiteljstva“, 185-186, 187. 5 Putopis je s njemačkog na hrvatski jezik (2008.) prevela i priredila Božidarka Šćerbe-Haupt: Oslikavanje i opisivanje jugozapadnih i istočnih Wenda, Ilira i Slavena: njihove zemljopisne rasprostranjenosti od Jadranskog pa sve do Crnog mora, njihova života i običaja, zanata i obrta, religije itd. a po povratku desetogodišnjeg proputovanja i četrdesetogodišnjeg boravka u tim krajevima. Knjiga je objavljena u nakladi Etnografskoga muzeja u Splitu. (u nastavku: Oslikavanje i opisivanje Wenda, Ilira i Slavena). 6 O prikazu ili slici „Drugoga“ postoji veći broj domaćih i stranih studija. Neke od njih su: FIKFAK, „O Hacquetovih upodobitvah in opisih drugega“, 37-48.; LAZANIN, „Grof Josip Rabatta i slika hrvatskih krajišnika (kraj 17. i početka 18. stoljeća)“, 413-427. |
