| Sažetak | U ovom ćemo završnom radu analizirati odabrani korpus dramskih tekstova Mire Gavrana s aspekta uporabe intertekstualnih strategija prilikom oblikovanja i stvaranja njegovih pojedinih dijelova. Zbog toga ćemo posebno poglavlje posvetiti definiranju pojma intertekstualnosti. Pritom ćemo prihvatiti tumačenje ovoga termina kako ga je, koncem šezdesetih godina 20. stoljeća razjasnila Julia Kristeva. Ona je uvela termin intertekstualnosti kako bi markirala odnose što ih jedan tekst kao »mreža znakovnih sustava« može imati prema drugim tekstovima, odnosno prema sustavima označiteljskih praksi njegove kulture. Tezu o tekstu kao »mozaiku citatâ«, gdje je svaki tekst tek asimilacija i transformacija nekog ranijeg teksta, zacrtala je Kristeva 1969. kao reakciju i otpor prema strukturalističkom poimanju teksta kao koherentnoga sustava. Čitanje se, prema ovoj koncepciji, počinje doživljavati kao proces kretanja među tekstovima. Značenje cirkulira između čitanoga teksta i svih drugih tekstova na koje se on odnosi ili koji se u njemu impliciraju, koji su pod njegovom suštinom skriveni ili naslućeni. Tako prema najranijoj definiciji intertekstualnosti svaki tekst postaje intertekst u procesu tumačenja, pri čemu je on intertekst i u procesu svoga nastanka. (Franić Tomić 2011: 82) S druge strane moramo primijetiti da tumačenje intertekstualnosti Johnatana Cullera nije potentno u analitičkom poslu. Možda ga možemo tek djelomično primijeniti u interpretaciji Gavranove drame Čehov je Tolstoju rekao zbogom. Za Jonathana Cullera, istraživača francuskoga poststrukturalizma u angloameričkom svijetu, u raspravi »Presupposition and Intertextuality« intertekstualnost je manje pojam kojim se označava suodnos među tekstovima, a više detektiranje njegova mjesta u diskurzivnom prostoru kulture. Po Culleru, recipijent je odgovoran za smisao teksta te, kao i njegovi prethodnici, ističe da proučavanje intertekstualnosti nije proučavanje izvora i utjecaja, već istraživanje anonimnih diskursa, kodova kojima je podrijetlo izgubljeno.(Franić Tomić 2011:83) Dakle, ukoliko se istražuju anonimni diskursi kojima je podrijetlo izgubljeno onda taj istraživački posao ne može polučiti nikakve rezultate. Stoga ćemo podastrto tumačenje preformulirati pa ćemo istraživati kriptične i skrivene intertekstualne veze prototeksta i interteksta. S posebnim će se naglaskom analizirati odnos među likovima uspoređujući njihove relacije u prototekstu kao i njihove odnose u intertekstualnom predlošku. Pritom ćemo nastojati pokazati koliko je intertekstualni postupak omogućio Miri Gavranu da citirani tekst obogati novim konotacijama te na taj način problematizira moderno društvo, rodne odnose, odnos Vlasti prema pojedincu, umjetničku 2 dekadenciju... U ovom ćemo radu konzultirati studiju autorice Gordane Muzaferije Kazališne igre Mire Gavrana koja se potanko pozabavila uspješnicama Gavranova dramaturškoga opusa u povijesnom kontekstu i njegova slobodnoga čitanja i tumačenja zatim tekstove o Gavranovim dramama Ane Lederer i Lade Čale Feldman. Od književnoteoretskih studija konzultirat ćemo knjigu Teorija citatnosti autorice Dubravke Oraić Tolić, potom tekstove o intertekstualnosti Viktorije Franić Tomić, kao što ćemo od priručne literature, između ostaloga, konzultirati Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije autora Vladimira Bitija. Dakle, cilj je završnoga rada podastrijeti novu interpretaciju odabranoga korpusa dramskih djela Mire Gavrana obzirom na moderne dramaturške postupke kojima se Gavran služio kako bi ostvario svojevrsnu persiflažu književnih klasika zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga ili postupkom citatnosti klasičnih tekstova kritički secirao moderno društvo. |
