| Sažetak | Iz jednoga od pisama koja sačinjavaju bogatu prepisku Kamova s ostalim njemu važnim ljudima, saznaje se njegova bojazan koja prešla je u pomirljiv zaključak: „…nemam čini se nikoga, koji bi uz moju literaturu mogao i htio pristati onako, kako ja pristajem svojim životom; ili koji bi nju mogao prihvatiti u svim konzekvensama: nikoga velim.“ (Popović, 1970:5). Književna kritika posljednjih pedeset godina na Kamovljeve zaključke odgovara sasvim suprotno, na razini hrvatske, europske pa i svjetske književne scene. Pojedini najznačajniji književni kritičari u Hrvatskoj, poput Darka Gašparovića, Brune Popovića, Vladimira Čerine, Branimira Donata, Marije Bride, Ljiljane Gjurgjan, tek neki su od istraživača koji su se svojim radom potrudili afirmirati život i djelo Janka Polića Kamova na pristojnoj razini, možda i potencijalno povlaštenoj, baš kakvu je svojim djelima i zaslužio. Osim prosječne literature, napisao je Kamov izvanredna djela, na temelju kojih je zaslužno smješten ne samo među deset najboljih hrvatskih književnika, već i na razinu najboljega što je europska književnost iznjedrila u proteklome stoljeću, što vidljivo je u objavljivanju njegovih djela u najboljim američkim časopisima za književnost (Urem, 2006:58-59). |
