| Sažetak (hrvatski) | U općeprihvaćenom suvremenom implicitnom govornom standardu naglasci se na prislonjenicama gotovo nikad redovito ne ostvaruju, osobito se ne ostvaruje novije prelaženje, odnosno „oslabljeno“ prelaženje naglaska. Brojna istraživanja govore da se naglasci na prislonjenice ne prenose redovito niti s kraćih (jednosložnih i dvosložnih riječi), niti se naglasci prenose na višesložne prijedloge, ponajmanje na veznike, unatoč strogim preporukama ortoepske „klasične“ norme (premda takvih prelaženja ipak ima, ali ona su mahom stilistička i smatraju se odmakom od implicitnoga govornog standarda). Autorice se bave proučavanjem naglasaka na prislonjenicama u glumačkom govoru. Spomenuta razlika između „klasične“ norme i uporabe najčešće se dotiče javnih govornika: spikera, novinara, voditelja, predavača, političara pa i glumaca, ali u studijskim kontroliranim uvjetima i gotovo se uvijek dotiče govora glumačkih prvaka. No, rjeđe se proučava govor glumaca u njegovoj stvarnoj izvedbi – u kazališnoj predstavi, filmu i radijskoj drami. Na tragu navedenih problema u ovom radu proučava se govor glumaca, odnosno ostvarivanje naglasaka na prislonjenicama, u kazališnim predstavama Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu. Predstave su trebale biti izvedene na standardnomu govoru, izvođene su nekoliko sezona, nagrađivane su na festivalima. Bile su dostupne kao videozapis i u pisanomu obliku. Istraživanje pokazuje da glumci, kao ni drugi javni govornici, ne ostvaruju naglaske na prislonjenicama kada je to prema pravilu moguće. Ako se naglasak na prislonjenici i ostvari, to je uglavnom povezano sa značajem dramske osobe ili je posrijedi teža govorna pogreška, s obzirom na to da je riječ o prelaženju kada to pravilo i ne dopušta. |
