| Sažetak | Naša književnost, usmena, ali i pisana jako je bogata. Renesansna se književnost javlja posljednjih desetljeća 15. stoljeća. U tom razdoblju Hrvatska je razjedinjena, no usprkos tome otvaraju se crkve, škole, samostani, knjižnice i tiskare. Naša renesansna književnost nije nikla na golu kamenu, ona je nastala na višestoljetnoj srednjovjekovnoj književnosti i onoj usmenoj, narodnoj. Pri samom spomenu usmene knjiţevnosti ne možemo zaobići ni zanemariti temu vila. Pisanjem o ovoj temi htjela sam prenijeti barem dio svojeg zanimanja za našu baštinu, posebno za vile koje me od malih nogu fasciniraju.
Usmena književnost kako joj samo ime kaţe sačuvala se iz davnih vremena prenoseći se usmeno „s koljena na koljeno“ tisućama godina, riječ je o hvatanju neuhvatljivog jer „tragamo za kulturom koja u to vrijeme egzistira pretežito na usmeni način, običajno, a njezini pripadnici većinom su nepismeni što isključuje mogućnost ostavljanja izravnih pisanih svjedočanstava“ (Čića, 2002; 103). Kod nas je preteţno seljačka sredina bila medij u kojoj se širio takav tip književnosti, a naša pisana renesansna književnost povukla je korijene iz domaćeg tla, pučka podloga naše kulture gurnula ju je naprijed. Ta književnost nije mogla odoljeti pa je i sama napučila svijet vilama i njihovim posrednicima.
U ovom radu pokušat ću prikazati vile koje su se javljale u usmenoj književnosti, i one koje su se javljale, točnije kako su vile vidjela tri naša poznata renesansna pisca Marin Držić, Petar Zoranić i Juraj Baraković. I kod drugih renesansnih pisaca, posebno onih u dubrovačkoj književnosti, prisutan je motiv „susreta i komunikacije ljudi (pastira) s bićima iz domene onostranog (vilama). Ti pastoralni susreti odaju jasan trag nadahnuća klasiĉnom književnom i mitološkom tradicijom“ (Čiča, 2002; 74-75). Kako rad ne bi bio previše opširan, bazirat ću se na trojicu navedenih pisaca. |
