| Sažetak (hrvatski) | Polazeći od teorijskih postavki suvremenih teoretičara poput Henrija Lefebvrea, Edwarda Soje, Michela Foucaulta, Gastona Bachelarda i dr., rad iščitava Čudnovate zgode šegrta Hlapića kao roman ceste (kretanja) i roman prostora (razotkrivanja značenja prostornih uporišta), uz neizbježno isprepletanje dviju perspektiva, uzimajući u obzir autoričino u proslovu višekratno nagoviješteno žanrovsko određenje djela (pripovijest). Protagonist romana napušta sigurno utočište vlastitoga doma prešavši kućni prag, a upravo se ova prostorna minijatura na kojoj se odvija Hlapićev izlazak iz kuće malim recipijentima sugerira kao točka iz koje trebaju stupiti u priču, kao mjesto njihova ulaska u narativni prostor. Našavši se na putu, mali flaner (od trenutka krađe čizmica, tragač za rješenjem problema) osvaja prostor raznim osjetilima, registrirajući mahom pozitivne značajke ruralnoga krajolika, a negativne urbanoga. Hlapićevo se lutanje odvija po nemapiranome prostoru, topografski ispražnjenome, po kojemu su razmještena sporadična spacijalna hvatišta poput štaglja, mosta ili kamenoloma te posebno važna heterotopija sajma i njoj subordinirana heterotopija cirkusa, dvaju mjesta „izvan svakoga mjesta“ (Foucault), koja je ipak moguće locirati. |
