| Sažetak (hrvatski) | Ubrzanim napretkom tehnologije i svojevrsnom transformacijom izvora informiranja u dominantno digitalne oblike, suvremeni je čitatelj izložen radikalnom povećanju broja tekstova od kojih su mnogi (ne)intencionalno intonirani senzacionalistički, s implicitnim ili eksplicitnim navođenjem čitatelja na određene zaključke. Sama promjena izvora u digitalni i uvijek dostupni oblik ne podrazumijeva da su takvi tekstovi nužno slabije kvalitete od tradicionalnih, pisanih izvora, ali učestalost njihova produciranja, njihova stalna dostupnost, kao i senzacionalistički karakter zbog tzv. click-bait koncepta kojim se pokušava privući potencijalno zainteresirane oglašivače, razlozi su zbog kojih je kod čitatelja potrebno razviti sposobnost kritičkog mišljenja kao preduvjeta kritičkog čitanja, barem ako se uistinu želi zadržati mogućnost valjanog zaključivanja na temelju dostupnih informacija. Provjera relevantnosti i istinitosti informacija, kao i pouzdanosti izvora, također predstavlja vještinu potrebnu za razvoj kritičkog čitanja, ali ovdje će naglasak ipak biti na analizi vještine kritičkog mišljenja koje ćemo odrediti kao refleksiju koju specifciraju odbacivanje nelogičnosti i neutemeljenosti te razvoj konzistentnosti i valjanosti koje, u konačnici, vode poboljšanju onih sposobnosti koje se gotovo konsenzusom smatraju ključnima u naprednom društvu – unaprjeđenje i primjena logičkog zaključivanja te pospješivanje komuniciranja i razumijevanja na temelju objektivno važećih normi. U toj ćemo analizi koristiti ulogu vjerojatnosti i dva pristupa razumijevanja vjerojatnosti – Bayesovo i frekvencijalističko razumijevanje vjerojatnosti – kao temelja zaključivanja prema dostupnim informacijama, a s obzirom na neke aktualne primjere s kojima se čitatelji susreću, poput sveprisutnih medijskih napisa o bolesti COVID-19 ili mogućim kombinacijama protivnika hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom nogometnom prvenstvu. Ti će nam primjeri prvenstveno poslužiti kako bismo pokazali da konzistentno izvođenje opravdanih zaključaka, barem onih koji se temelje na vjerojatnosti, odudaraju od onih koji su u tim slučajevima ponuđeni čitateljima. U konačnici, čak i ako se istinitima pokažu upravo one varijante koje se kao sigurne ili izvjesne nude u takvim tekstovima, pokazuje se i da čitateljevo znanje o (ne)pouzdanosti takvog zaključivanja bitno doprinosi razvoju kritičkog mišljenja i čitanja. |
