| Abstract | Slika srednjovjekovne estetike građena je na antičkim temeljima proporcije, broja i
simetrije te svjetlosti. Za antiku je lijepo bilo ono matematičko, a ljepota se pronalazila u redu
i proporciji. Ljepota se matematičkih oblika odražavala na području glazbe, arhitekture,
umjetnosti, obrisima ljudskoga tijela, a tvorila je osnovu čitavog svemira. Pitanje je proporcije
u srednjemu vijeku protumačeno na različite načine, ocrtavajući se u različitim definicijama, a
svoju je interpretaciju pronašlo i u filozofiji Tome Akvinskoga koji uzima pojam proportio kao
jedan od tri kriterija za lijepo.
Uz proporciju i broj, lijepo se u srednjem vijeku pripisivalo svjetlosti i boji. Osim u kontekstu
filozofije, ljepota se svjetlosti odražavala i u svakodnevnom životu. Žarke su boje, zlatni ukrasi
i drago kamenje, osim što su bili pokazatelj bogatstva i moći, bili predmeti divljenja, ljepote i
ugode. Ipak, centralna je slika svjetlosti u srednjem vijeku bila povezana s Bogom kao izvorom
svjetlosti i svake ljepote. Svjetlost je bila načelo svake ljepote jer je ona zajednička narav svih
zemaljskih i nebeskih tijela.
Ključna osoba za razumijevanje srednjovjekovnog poimanja lijepog bio je Toma Akvinski koji
je pod utjecajem učitelja Alberta Velikoga i u dodiru s djelima Pseudo-Dionizija razvio vlastiti
tročlani model ljepote koji leži na pojmu proporcije, cjelovitosti ili savršenstva te svjetlosti,
odnosno jasnoće. Osim ova tri kriterija koja su bila potrebna da bi se neka stvar smatrala
lijepom, Akvinski je istaknuo i ulogu subjekta koji je bio potreban da bi ta lijepa stvar uopće
bila shvaćena. Tek, kako to vidi Toma, u odnosu s ljudskom intuicijom (visio) može se
raspravljati o lijepoj stvari. Upravo je subjekt taj koji posjeduje svijest i težnju za ljepotom. |
