| Abstract | Rad donosi prikaz obrane grada Osijeka i bivše općine Osijek te vojnih zbivanja na
osječkom dijelu Istočnoslavonskoga bojišta 1991. godine tijekom velikosrpske agresije na
Hrvatsku. Cilj rada bio je prikazati doprinos obrane Osijeka u obrani istočne Hrvatske, kao i
cjelokupnoj obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.
U radu se polazi od činjenice da je Osijek 1991., kao dio hrvatskoga teritorija, bio
izložen velikosrpskoj agresiji. U tom kontekstu, grad se nalazio na strateškom (podravskom)
smjeru napada Jugoslavenske narodne armije (JNA) i postrojbi iz Srbije te pobunjenih Srba. U
radu se opisuju ključni događaji za obranu grada. Jedan od tih su i borbe za vojarne, vojne
objekte i naoružanje JNA i TO u rujnu 1991., koje su bile od presudne važnosti za utvrđenje
crte obrane grada i osnutak novih postrojbi hrvatskih snaga. Također, budući da je od
strateškoga značaja za obranu grada, ali i podravskoga smjera, bilo područje Baranje, u radu su
prikazane borbe i za taj dio Hrvatske koji, pokazalo se, nije okupiran bez ikakva otpora, kako
se u javnosti percipira.
Unatoč činjenici da je JNA, nakon promjene u strategiji krajem rujna 1991., na osječkom
području planirala zaokružiti svoja postignuća provodeći „reducirani“ napadni plan te unatoč
brojnim lokalnim problemima, obrana Osijeka doprinijela je sprječavanju spajanja agresorskih
snaga u istočnoj Slavoniji s onima u zapadnoj Slavoniji.
Rad pokazuje da je nakon okupacije Vukovara u studenom 1991. agresor namjeravao
osvojiti i Osijek, potom da je u najkritičnijem razdoblju za obranu Hrvatske obrana Osijeka bila
od velikoga značaja za obranu Slavonije i za ukupnu obranu Republike Hrvatske te da je Osijek,
kao najveći hrvatski grad na prvoj crti obrane tijekom agresije na Hrvatsku, postao jedan od
najteže stradalih hrvatskih gradova na Istočnoslavonskom bojištu i cijelom Hrvatskom ratištu.
Nakon sklapanja sporazuma o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj u
Sarajevu, 2. siječnja 1992., Osijek je ostao na slobodnom dijelu hrvatskoga teritorija, a obrana
Osijeka na koncu je opravdala epitet „nepokorenoga grada”.
U izradi rada korišteno je više znanstvenih metoda (kritička povijesna metoda, metoda
analize sadržaja, metoda deskripcije, metoda brojenja i metoda usmene povijesti), a djelomice
rad je pisan interdisciplinarno. Rad predstavlja prilog istraživanju suvremene hrvatske povijesti
na mikro i makro razini te je prilog za razumijevanje suvremene lokalne, urbane i ratne povijesti
grada Osijeka u razdoblju Domovinskoga rata. |
| Abstract (english) | The doctoral thesis presents a comprehensive review of the defence of the city of Osijek
and former Osijek Municipality and the military occurrences in the Osijek section of the Eastern
Slavonian front in 1991 during the Croatian war of independence (“Homeland War”). The work
is based on the thesis that Osijek, which was part of Croatian territory, was exposed to Great
Serbia aggression. It describes the key events to defend the city and its significance for the
defence of Croatia’s east.
As one of the key points in the defence of eastern Croatia, the city of Osijek was located
on the strategic direction of attacks by the former Yugoslav People's Army (JNA) and units
from Serbia along with rebel ethnic Serbs from Croatia. Osijek was the site of a JNA garrison
and the 12th Proletarian Mechanised Brigade of the 17h Tuzla JNA Corps. As the command
site for the 1st Operational Zone (OZ Osijek) was the central headquarters for the defence of
Croatia's entire eastern region.
The objective of Croatia's policies in war-time 1991 was to internationalise the crisis
and avoid the eruption of open aggression against Croatia and to defend areas that were under
attack, to stop the war and to reassert the proclamation of Croatia's independence by obtaining
international recognition. In those circumstances, due to its defence inferiority (weapons,
equipment, command personnel) Croatia tried as much as possible to avoid and/or defer direct
confrontation with the JNA. Command personnel was the weakest segment of Croatia’s military
forces in 1991 because most of its commanders had bare basic military knowledge and had just
completed military training (enlistment) and virtually had no command capabilities. |
