| Abstract | Ovaj doktorski rad ima za temu istraživanja one koji riječ izgovaraju; zovemo ih
govornicima i one koji riječ primaju, zovemo ih slušateljima. U radu se polazi od razlike
između riječi izgovorene jednom ili više slušatelja. Kakvo je današnje suvremeno
govorništvo s obzirom na nove medije (radio, televizija, film, portali, internet) u radu se
prikazuje komparativnom metodom i hermeneutičkom metodom istraživanja.
Temeljem izložene usporedbe i prikaza klasične i suvremene retorike te istraživanjem
provedenim u disertaciji potvrđena je ključna hipoteza rada. Kvintilijanova retorika i savjeti za
dobar odgoj i obrazovanje imaju niz vrijednih preporuka i uputa koje nadilaze njegovo vrijeme
i nalaze primjenu u suvremenom sustavu odgoja i obrazovanja. Time je dokazana svevremenost
njegove retorika i djela Obrazovanje govornika. Ono je klasično u doslovnom značenju zato
što pripada antičkoj, odnosno starorimskoj književnosti. Ali je klasično i u prenesenom
značenju kao nešto uzorno, prvorazredno i izvrsno u povijesti mišljenja. Specifičnost retorike,
odgoja i naobrazbe na taj je način bolje rasvijetljena kada se stavila u najširi kontekst i
usporedila s klasičnim mjestima iz antike. U radu je prikazan povijesni slijed retorike, njezina
nazočnost kao znanstvene discipline, filozofske orijentacije i praktične uporabe u odgoju,
obrazovanju, politici i svakodnevnom životu.
Retorika, umijeće govorništva, od davnih dana, s više ili manje pozornosti, predmetom
je ozbiljnoga studija filozofa, lingvista, povjesničara, estetičara i drugih koji istražuju
mogućnosti ljudskoga umijeća izraženoga riječju. Riječ ima ubojitu snagu: može uništiti,
zaštititi, liječiti, milovati. Riječ obrazuje, odgaja, poučava, ona se sluša ili osluškuje. Riječ
netko nekome šalje, izgovara ili piše. Snaga riječi mora uvjeriti, preobratiti, odgojiti, izazvati
učinak koji je govorniku cilj. Načela i tehnike govorništva kroz povijest su se nadograđivale,
prožimale, suprotstavljale, hvalile i kudile. Mnogi su govornici vješto govorili, ali nisu se
bavili metodikom, pedagogijom ni psihologijom govorništva. U tom studiju, praktičnom
poučavanju i odgoju govornika ogroman prinos dao je Kvintilijan.
Za razliku od starih pedagoga koji su preferirali vjerski odgoj i rituale, Kvintilijan čini
iskorak. Analiza njegova moralnoga odgoja neodvojiva je od pitanja didaktike, metodike,
pedagogije, psihologije, etike, ukupno u službi izgradnje idealna govornika. Mnogi aspekti
200
Kvintilijanove pedagoško-retoričke metodike kroz povijest su, sve do danas, ostali aktualni.
Dijakronijski razvitak formuliranja ciljeva u europskom odgoju nakon Kvintilijana pokazuje
da su ti ciljevi kompatibilni sa znanstvenim razvojem, vjerskim sustavom te razvojem ciljeva
tjelesnoga i zdravstvenog odgoja. Metodika, kao praktični proces bavljenja nastavom kako
ju je uspostavio Kvintilijan, u suvremenome hrvatskom školskom sustavu, koji se temelji na
visoko strukturiranim standardima, vrijedi kao temeljna sastavnica izgradnje intelektualno i
duhovno zdrave populacije.
Analizom općih mjesta teorije odgoja i obrazovanja te usporedbom klasične i
suvremene retorike ostvaren je glavni cilj ovoga istraživanja. Potvrđene su na konkretnim
primjerima i dokazima sličnosti i različitosti koje su razmotrene u obzorju suvremenih
komunikoloških i pedagoških dostignuća. Istraživanje o svevremenosti retorike s osobitim
osvrtom na Kvintilijana dokazalo je zorno aktualnost njegovih pravila odgoja i obrazovanja.
Njegove teze potvrđene su kao veličanstvena sinteza antičke retoričke tradicije koja je imala
snažan nastavak i recepciju kako u srednjem vijeku tako i u modernom dobu. Postavke koje
je izveo u svojemu Obrazovanju govornika pokazale su se kao dragocjene i u određenim
pitanjima odgoja i obrazovanja u suvremenom školstvu. Temeljem prikupljena gradiva i
njihovom kritičkom analizom u svjetlu suvremenoga sustava naobrazbe dospjeli su na vidjelo
novi prinosi u dokazivanju značenja svevremenosti Kvintilijanovih postavaka metodologije
odgoja govornika. |
| Abstract (english) | It is aim of this doctoral thesis to explore those who speak; we call them orators, and
those who receive what is spoken, we call them the audience. The thesis starts with the
difference between the words spoken to one or to several listeners. The current state of
rhetoric considering the new media (radio, TV, film, portals, and the Internet) is presented
using the method of comparison and the hermeneutic method of research. |
