Cilj ovog istraživanja bio je ustanoviti učinkovitost osnovnoškolskog nastavnog programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja u poticanju fizičkih aktivnosti odnosno smanjenju učestalosti sjedilačkih ponašanja vezanim uz korištenje tehnologije: gledanja televizije, vremena provedenog na računalu te igranja videoigrica te provjeriti hipotezu istiskanja. U tu svrhu, primjenjen je kvazi-eksperimentalni dvokratni nacrt s kontrolnom skupinom. Istraživanje je provedeno na 858 sudionika, učenika 16 hrvatskih škola, a učestalost istraživanih aktivnosti mjerena je česticama samoprocjene u upitniku konstruiranom za potrebe evaluacije. Dobiveni rezultati ukazuju da intervencija nije bila učinovita u promjeni ovih ponašanja. Nadalje, hipoteza istiskanja također nije potvrđena obzirom na neznačajnu korelaciju fizičke aktivnosti s tri istraživana vida korištenja tehnologije. Značajne razlike dobivene su pri usporedbi skupina djevojčica i dječaka, pri čemu se pokazalo da su djevojčice fizički aktivnije od dječaka te da češće od njih gledaju televiziju, dok dječaci značajno više koriste računalo i igraju videoigrice. Sukladno dobivenim rezultatima i prethodnim saznanjima iz područja odnosa fizičkih aktivnosti i korištenja tehnologije, sugeriraju se moguće izmjene programa te moguće teme za daljnja istraživanja.