| Sažetak | Ova doktorska teza je književno-sociološka i književno-povijesna analiza kanonskog
statusa, kulturalnog vrednovanja i samopercepcije profesionalnih hrvatskih književnica od
1945. do 2005. godine. Riječ je o razdoblju u kojem su se dogodile značajne društvene i kulturne
promjene i koje možemo podijeliti na dva dijela. Prvi dio obuhvaća doba nakon Drugog
svjetskog rata, razdoblja socijalizma, pojave 'ženskog pisma' te 'zlatnog doba feminizma' u 80-
im godinama prošloga stoljeća. Drugi dio se odnosi na doba poslije Domovinskoga rata,
uspostavljanja novih društveno-političkih odnosa, ali i pojačane repatrijarhalizacije društva i
novog vala konzervatizma, koji ima velik utjecaj na položaj žena u društvu.
Glavni zadatak disertacije je pokazati postoji li u drugoj polovici 20. i na početku 21.
stoljeća kontinuitet ili diskontinuitet ideoloških, socijalnih i etičko-estetičkih kriterija uz pomoć
kojih su, od 19. stoljeća nadalje, prve književnice prihvaćene u književni život nacije, ali
zadržavane na marginama nacionalnoga kanona. Polazišta su feministička književna kritika,
koja upozorava kako književnost nije autonomna te opisuje društvenu ovisnost književnog
polja, a u književnom kanonu vidi izraz parcijalnih interesa i patrijarhalnog svjetonazora te
selektivni odabir ideja, književnih praksi, nacionalnih, klasnih i rodnih vrednota. Uz feminističu
kritiku (Jasenka Kodrnja, Lada Čale Feldman, Renata Jambrešić Kirin, Nataša Govedić), koristi
se i socijalna teorija književnosti P. Bourdieua, koji smatra kako se “književni kanon oblikuje
prema ideologiji, političkim interesima i vrijednostima elitne klase, koja je opisana kao bijela,
muška i europska” i koncept “književno-političkog čvorišta”, kako ga primjenjuju Marcel
Cornis-Pope i John Neubauer, a koji kontekstualizira književne činjenice i promatra ih u cjelini
povijesnog, kulturnog i sociopolitičkoga života zajednice. Na temelju tih polazišta istraženi su
ambivalentni procesi autonomizacije kulturnog polja i smjerovi prevrednovanja književnoga
kanona nakon spomenutih dvaju bitnih povijesnih preokreta u hrvatskom društvu.
U ovom je radu u središtu suvremena književnost i pozicioniranost autorica u njoj.
Posebnu smo pozornost posvetili profesionalnim književnicama u prvim godinama
socijalističke književne kulture, pogotovo razdoblju socijalističkoga realizma, te pojavi
“ženskog pisma” u osamdesetim godinama 20. stoljeća. Ta dva razdoblja po mnogo čemu
kontradiktorne, nedovršene i manjkave ženske emancipacije u kulturnom polju “visoke
umjetnosti”, usporedit će se s razdobljem suvremenosti nakon Domovinskoga rata, kada dolazi
do dodatne diferencijacije književnog polja u okviru popularne književnosti za žene, ženske
književnosti, chick lit književnosti, “medijskoga ženskog pisma”. Književnice zastupljene u
radu (Vesna Parun, Dubravka Ugrešić, Sunčana Škrinjarić i Sanja Pilić) su bile ili jesu
profesionalne književnice te su značajne predstavnice različitih područja književne produkcije
i/ili književnih rodova – poezija, roman, dječja književnost.
U radu smo se koristili metodologijom feminističke kritike1, koja kombinira postojeće
istraživačke metode, ali primjereno kompleksnijem razumijevanju subjekata s obzirom na
njihove različite karakteristike, ovdje rod. S jedne strane, analizom intervjua i autopoetičkih
tekstova istražili smo kako odabrane književnice vide svoj profesionalni položaj kao umjetnica,
ali i mjesto u društvu uopće. S druge strane, na temelju kvantitativnih podataka (na primjeru
povijesti književnosti, uvrštenosti u enciklopedije i leksikone), zatim književnih nagrada,
uključenosti u strukovne organizacije dobili smo rodnu slika unutar kulturnoga polja “visoke
književnosti”. Svi ti podaci pomogli su u razradi i potvrdi početne hipoteze. |
| Sažetak (engleski) | This doctoral thesis is a literary-sociological and literary-historical analysis of canonical status,
cultural evaluation and self-perception of professional Croatian women writers from 1945 to
2005. This is the period of significant social and cultural changes, the period which can be
divided in two parts. The first part covers the years after the WWII, the time of socialism, and
the appearance of “women’s writing” and “golden age of feminism” during the 1980s. The
second one is the post Croatian War of Independence period, the time of establishment of new
social-political relations, as well as repatriarchalization of the society and the new wave of
conservatism which had a huge significance on the position of women in society.
The main aim of the thesis is to show if there is a continuity or discontinuity in ideological,
social and ethical-aesthetic criteria in the second half of the 20th and the beginning of 21st
century which helped, from the 19th century onwards, early women writers to become accepted
in literary life of the nation, but at the same time kept them at the margins of national canon.
The outsets are feminist literary criticism which cautions that literature is not autonomous,
describes the social dependence of literary field and sees literary canon as the expression of
partial interest and patriarchal point of view, as well as selective choice of ideas, literary
practices, national, class and gender values. Along with feminist criticism (Jasenka Kodrnja,
Lada Čale Feldman, Renata Jambrešić Kirin, Nataša Govedić), social theory of literature by P.
Bourdieu is used, particularly Bourdieu's statament that “literary canon is formed in accordance
with ideology, political interests and values of the elite class, that was white, male and
European” and the concept of “literary-political junction” as described by Marcel Cornis-Pope
and John Neubauer, which contextualizes literary facts and views them in respect of historical,
cultural and socio-political life of the community. Based on these outsets ambivalent processes
of the autonomization of cultural field and the trends of overvaluation of literary canon, after
the two mentioned important historical changes in Croatian societ, have been researched.
The thesis puts its focus on the position of female writers in the contemporary literature. Special
attention has been paid to the position of professional women writers during the first years of
socialist literary culture, as well as the appearance of “women’s writing” during the 1980’s.
These two periods, although in many respects contradictory, incomplete and focused on events
in the cultural field of “high art”, are compared with the period of (post)modernity after the
Croatian War of Independence in which additional differentiation of literary field occurs
splitting the literature into popular literature for women, women’s literature, chick lit literature,
“media women’s writing”. Female writers represented in the thesis (Vesna Parun, Dubravka
Ugrešić, Sunčana Škrinjarić and Sanja Pilić) were or still are professional female writers and
significant representatives of different genres – poetry, novel, children’s literature.
The author applied the feminist methodology which combines several research methods, but
appropriated them for complex understanding of the subjects regarding their different
characteristics, in this case gender. On one hand, we have researched the way that the selected
female writers see their professional position, as well as their position in society in general, by
means of analysing the interviews and autopoetic texts. On the other hand, we have come up
with gender view within the culture field of “high art” based on the quantitative data (seeking
information about women writers in literary histories, encyclopaedias and lexicons), then dana
aboout literature awards and memberships in professional organisations. All these data have
assisted in confirmation of the initial hypothesis. |
